Knjigu ŽRTVOSLOV ŠIROKOG BRIJEGA U DRUGOM SVJETSKOM RATU I PORAĆU pregledali su prof. dr. fra Andrija Nikić i prof. Tihomir Marić te dali slijedeće ocjene:

Prof. dr. fra Andrija Nikić

ŽRTVE NAŠE POIMENIČNE

Možeš me ubiti, rodit će se novi i bit će sve zapisano.

(Časlav Miloš, poljski nobelovac).

Nova - šesta knjiga prof. Karla Rotima Žrtvoslov Širokog Brijega u Drugom svjetskom ratu i poraću izaziva divljenje i razmišljanje. Ovaj Žrtvoslov ima puno teksta - preko 500 stranica, pa se čitatelj divi ustrajnosti i završetku jedne posebne knjige. Da se ova knjiga pročita mora se pronaći puno vremena, jer ova jedinstvena knjiga, podijeljena u tri dirljiva poglavlja, želi postati suputnica ne samo svakome Širokobriježanu, nego i svakom Hrvatu, posebno u Hercegovini. Ja ću, nakon kratkog upozorenja na njezin sadržaj pokušati razmišljati nad širokobriješkim žrtvoslovom.

1. Put kroz povijest

Knjiga Žrtvoslov Širokog Brijega u Drugom svjetskom ratu i poraću Karla Rotima je podsjetnik na povijest, na hrvatsku povijest širokobriješkog kraja, povijest koju bi mnogi danas željeli zaboraviti kad bi je samo mogli istrgnuti iz narodne svijesti. Dok sam čitao rukopis ove knjige nisam se mogao oteti poruci: Ljudi koji nemaju prošlosti ljudi su bez imena. Narodi se likvidiraju tako da im se najprije oduzme sjećanje; unište im se knjige, obrazovanje, povijest. Netko drugi napiše im druge knjige, da im drugo obrazovanje i izmisli drugu historiju. I narod onda počne zaboravljati što je bio i što je sada, a svijet oko njega to zaboravi još mnogo brže. Vjerujem da je tom mišlju bio vođen Karlo Rotim pri pisanju ovoga djela. Zato je otputovao daleko u Povijesnu pripadnost područja Široki Brijeg - prvi dio.

U drugom dijelu ove knjige Karlo se susreo s hrvatskim narodom i prati njegovo stasanje, pokrštenje i kulturu. U jednom trenutku primijetio je da se u njegovo gnijezdo žele ubaciti neki stranci. Tada se osvijestio i počeo minuciozno popisivati otpadnike i doseljenike na štetu hrvatskog naroda. Započeo je još davne 1468., posebno 1475., pa 1519. da bi zapazio kako poturica postaje gori od Turčina. Upozorava Karlo na postojanje katoličkih župa i na franjevačkupovijesna šetnja kroz tisućljeća dostiže do Drugog svjetskog rata u kome opširno piše u drugom poglavlju.

Najkrvaviji dio knjige ispunio je njezin treći dio. U trećem dijelu Žrtvoslova su, naime, objavljeni zanimljivi prilozi sjećanja svjedoka mučenja velikog broja hrvatskog naroda širokobriješkog kraja. Naime, nakon što su objavljeni prigodni popisi žrtava: Turčinovići, Široki Brijeg, Kočerin, Rasno.., i podignuti spomenici s popisima žrtava u Dužicama, Izbičnu, Buhovu, Jarama, Ljutom Docu, Rasnu... Karlo je provjeravao i dopunjavao popise svih žrtava. Tako su ovdje žrtve popisane imenom i prezimenom, imenom roditelja, podatcima o rođenju, zanimanju i, koliko je Karlo Rotim nakon brojnih poteškoća, uspio saznati, o mjestu skončanja.

Svako je stoljeće u dvadeset stoljeća dugoj povijesti Crkve i četrnaest stoljeća hrvatskog naroda imalo po koje progonstvo. Usuđujem se tvrditi da na tlu stare Europe, računajući i progonstva kršćana u prva tri stoljeća, povijest Katoličke crkve nije zapisala strašnija mučeništva svećenika od ovih koje su podnijeli svećenici Crkve u Hrvata. Na to upozoravaju i franjevačke žrtve na Širokom Brijegu u veljači 1945. godine. Zato svjedočim, kao plod mog poznavanja poznatih progonstva Katoličke crkve u povijesti, da su širokobriješki franjevački hrvatski i katolički svećenici, mučenici iz ove knjige, najteži mučenici cjelokupne povijesti kršćanstva u Hrvata.

2. Pozadina i značenje žrtvoslova

Priča o Bleiburgu i Križnim putovima Širokobriježana počinje 1945. kada je postalo jasno da će Njemačka izgubiti rat. Iz širokobriješkog kraja, iz Hercegovine kao i iz Hrvatske su se pokrenuli brojni rodoljubi i protivnici komunizma. Išli su u okrilje kulturne Europe sa željom da se situacija na području Nezavisne Države Hrvatske što prije sredi. Britanska ih je vojska zaustavila na bleiburškom polju. Tu ih je, zatim razoružala i predala partizanima s odlukom da ih se vrati u Jugoslaviju. Na povratku putem niz Dravu 16. svibnja 1945. počinje Žrtvoslov - ubijanje civila i ratnih zarobljenika od strane partizana ili točnije 7-me brigade 17-este partizanske divizije. Hrvati taj put zovu Križni put, Holokaust, pokolj ili marš smrti, koji počinje u Bleiburgu, a za mnoge završava smrću, prije nego što su stigli u logore u Vojvodini ili čak u Makedoniji. Masakri nad sudionicima marša događali su se posvuda. Ubijalo se, okrutno i nemilosrdno, bez suđenja, bez ikakva ispitivanja i provjeravanja o možebitnoj krivici, bez popisa: kriv si, jer si Hrvat, jer si katolik, a posebno jer si franjevac i to sa Širokog Brijega. Ubijalo se da se ubija, da se izdovolje sadisti i da se što više umanji broj Hrvata, jer cilj je bio: što više mrtvih Hrvata, to sigurnija nanovo uspostavljena Jugoslavija. Nakon pola stoljeća bilježi se približni broj žrtava. Karlo je u ovoj knjizi prvi ukoričio popis žrtava rata po selima za župe: Mostarski Gradac, Široki Brijeg - sDragičevića. Zatim slijede popisi župa Ljuti Dolac, Jare, Kočerin, Rasno, Buhovo, Izbično i Crnač. Iz tih župa, prema Karlovim istraživanjima, nastradalo je 2160 (dvije tisuće stošezdeset,!) osoba, uglavnom mladića.

Tko je za taj pokolj najviše kriv? Još uvijek na to pitanje teško je odgovoriti. Ne može se prešutjeti odgovornost samih Hrvata, ali nas je sve iznenadila odgovornost Engleza koji su isticali Ženevsku konvenciju kojoj je Nezavisna Država Hrvatska pristupila 1943., pa tako stekla pravo na zaštitu. Veliki su krivci partizani na čelu s Titom. I onda, nakon izvršenja zločina, Jugoslavija je sve poduzela, da se ni u domovini niti u svijetu ništa ne sazna o Bleiburgu i krvavi ratni konac prikazan je kao neko posve naravno ‘ratno rješenje’.

Bleiburg i Križni put je naša hrvatska i hercegovačka katarza - čistionica, izmirenje osjećaja samilosti i straha-, on je bio, a i danas je, ispit savjesti za cijelu Hrvatsku, Hercegovinu i širokobriješki kraj. Ispit, koji su do danas položili mnogi Hrvati; ali ih ima, nažalost, koji ga nisu položili ni do danas. Jedan od onih koji su preživjeli Bleiburg, Vinko Nikolić, u svom zarobljeničkom dnevniku 1945.-1946., izvrsno zapaža, da je Bleiburg prijelomni događaj u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti, da je Bleiburg možda izmijenio i samu dušu hrvatskog naroda, pa da bi se možda moglo govoriti i o Hrvatskoj prije Bleiburga i Hrvatskoj poslije Bleiburga.

Započeo je strašan masakr i brutalno ubijanje ljudi u obruču. Uslijedila je predaja preživjelih. Zarobljenike su preuzele partizanske jedinice i otpremile ih natrag u Titovu Jugoslaviju. Tim časom počinje Križni put hrvatskog naroda. Broj žrtava govori o preko sto tisuća ljudi. Sve su nevine žrtve dostojne našega štovanja, svima se moramo pokloniti, a licitiranje njihovim brojem bilo bi zaista nedostojno i sasvim suprotno našim pojmovima etičnosti.

Bleiburg i križni put hrvatskog naroda je zločin engleskih vojnih vrhova i partizanskog komandanta maršala Josipa Broza Tita. Tito je naredio ubijanje hrvatskih civila i razoružanih hrvatskih domobrana i ustaša, nakon što su ih razoružane predali Englezi partizanima 15. svibnja 1945. Naime deset dana kasnije, točnije 26. svibnja 1945. Tito je javno istakao na mitingu u Ljubljani: “Što se tiče ovih izdajica kojih je bilo u svakom narodu, među svim ljudima, to je sada stvar prošlosti. Ruka pravde, osvetnička ruka naroda, već je stigla većinu; samo manjina izdajica uspjela je pobjeći i staviti se pod inozemno zaštitničko krilo. Ta manjina nikada više neće zuriti u naše lijepe planine, naša cvjetna polja. Ako se to i dogodi, trajat će kratko vrijeme”.1 

U istom tekstu sam pronašao i slijedeći podatak:

“Među pojavnim oblicimaJ. IVIČEVIĆ, Tito je dao nalog za Bleiburg. Glasilo za Hrvate širom svijeta. GLASNIK Hrvatske Seljačke stranke, 70/1999., br. 45., str. 8.

tipa nije bio manje zloćudan od totalitarizma desničarskog, fašističkog i nacionalsocijalističkog tipa (komunisti su, recimo, mnogo više ubijali od fašista i nacista, čak su i mnogo više komunista poubijali); nipošto manje zloćudni, komunistički politički sustavi još su se i mnogo dulje održali i na mnogo većim prostranstvima. Aproksimacije radi: prema istraživanjima skupine francuskih autora (u bestseleru “Crna knjiga o komunizmu”) glavni totalitarni pokreti 20. stoljeća usmrtili su oko sto dvadeset i pet milijuna osoba(125.000 000); od toga, komunisti su pobili oko sto milijuna (100.000 000), a nacisti oko dvadeset i pet milijuna osoba (25.000 000). Sve u svemu, komunistički politički kanibalizam 20. stoljeća pomorio je više svijeta nego li, u povijesti čovječanstva, ikad itko!”2 

Slovenija je zemlja pobijenih Hrvata. Samo u jednoj jami u blizini Maribora otkrivene su kosti od oko 40.000 pobijenih Hrvata nakon završetka Drugog svjetskog rata 1945. To nisu hrvatske žrtve rata. One su žrtve titovske diktature i nastavak komunističke likvidacije što su ih na nedužnim Hrvatima jugokomunisti vršili na završetku rata.

Bleiburg je zaista postojao, ne samo kao konkretni toponim, nego i kao metafora. Ne samo kao mjesto gdje se zbio zločin pobjednika nad pobijeđenima, nego i kao simbol mnogih zločina iste vrste. Jer Bleiburg se u Hercegovini i Hrvatskoj, za Hrvate, zbivao puno prije Bleiburga, a završio je puno poslije njega - kod Karla je to bilo do 1980. godine. Pokolj razoružane hrvatske vojske i mase civilnog pučanstva koje nikad nije ni bilo naoružano zbio se nakon Bleiburga 15. svibnja 1945., ali Bleiburg je počeo u svakom našem gradu onoga dana kad su partizanske jedinice s crvenom zvijezdom na čelu ušle u nj. U Čapljini, primjerice, Hrvati su doživjeli Bleiburg već 1941., a posebno 1943. kad su partizanske jedinice nakratko ušle u taj grad i poubijale nekoliko desetaka građana hrvatske narodnosti: trgovaca, obrtnika, posjednika, malih činovnika, koji nisu bili politički eksponirani ni na jednoj strani. Poubijali su ih iz čista mira.

A slično je bilo i u drugim hrvatskim gradovima. U Hercegovini je Bleiburg poistovjećen s ubojstvom i paljenjem franjevaca na Širokom Brijegu 7. i 8. veljače 1945. U Dubrovniku Bleiburg je počeo na otočiću Daksi, u drugim gradovima na drugim njihovim lokacijama. Gotovo svaki hrvatski grad ima svoj Široki Brijeg, svoj simbol Bleiburga. Bez suda, bez ikakva pravnog postupka, bez i najmanje dokazane krivnje, odvođeni su u smrt ranjeni hrvatski vojnici iz bolnica, razoružani pripadnici regularnih vojnih postrojbi, nemoćni civili, majke s djecom, liječnici i drugo medicinsko osoblje koje se tu zateklo u službi Crvenog križa, a zna se i to, da je u Širokom Brijegu strijeljana oveća grupa djevojaka. To je postalo ponosom. Nisu oni rđe zatvarali, zlostavljali i ubijali - ponavljao je fra Smiljan Zvonar

1 2 Isto mjesto.

nego - čelik značajevima, velikim domoljubima i pravim katolicima!

Zločini Bleiburga i Širokog Brijega, usuđujem se reći, učinjeni su u funkciji ispunjanje velikosrpskih planova s ciljem biološkog uništavanja hrvatskog naroda. Kako je to dobro rekao Đilas: “Oni su morali umrijeti, da bi Jugoslavija živjela!” A Jugoslavija, to je zapravo Velika Srbija. No, u vertikalnom sustavu kakav je vladao unutar Partije, najveća odgovornost za zločine Bleiburga pada na samog Tita, jer je nemoguće pretpostaviti da se to moglo dogoditi bez ili mimo Titova znanja, a još manje protiv njegove volje. Tim se zločinima Tito svrstava ne samo u hrvatske renegate i izdajice, nego u zatirače vlastitog naroda, u zločinca koji je učinio genocid nad vlastitim narodom, uz bezrezervnu pomoć hrvatskih komunista.

3. Popisivanje i ubojice mučenika

Zaboraviti znači ubiti žrtve i drugi put. Hrvatski narod odnedavno može slobodno obilježavati Bleiburšku tragediju. Ova knjiga nudi svoj obol 55. obljetnici Bleiburga širokobriješkog kraja. A obilježavanje žrtava Bleiburga i križnih putova treba iznova poticati hrvatski narod na stvaranje hrvatske budućnosti u kojoj neće biti Bleiburga, križnih putova, Maribora, Širokog Brijega, Bišine, te Kočerina, Graca, Britvice. Danas kad je omogućen pristup povijesnim izvorima, treba pokopati mitologiju zločina na kojoj se temeljila jugoslavenska historiografija, jasenovački mit i niz drugih mitova koji su stvarali rasističku matricu o genocidnosti hrvatskog naroda. Jedino povijesne činjenice mogu pokopati tu mitologiju.

Gospodo, bleiburška operacija kao i pokolj širokobrijeških franjevaca i brojni drugi pokolji nad Hrvatima koji su ubrojeni u taj bleiburški kompleks bio je čin mržnje; i to mržnje prema Hrvatskoj i Hrvatima. I ubijanje hrvatskih rodoljuba u Hercegovini: Širokog Brijega, Dobriča, Prova, Buhova.. onih iz Gornjeg Crnča - to su posljednji popisani u ovom Žrtvoslovu, bio je čin mržnje. I ranjavanje širokobriješke bazilike također je dio bleiburškog kompleksa i čin mržnje prema svemu što je hrvatsko. I činjenica da su osuđenici, nad kojima su izvršene smrtne kazne, bacani u anonimne grobove, tako da obitelji nikada nisu saznale gdje su im pokopani muževi, očevi ili braća, također je to isto: bleiburški kompleks mržnje. I to mržnje preko groba, što najbolje demantira svaki eventualni pokušaj pravnog alibija. Uostalom, protiv tog pravnog alibija govore i sami ti procesi, vođeni tako da bi njihovu pravnu regularnost valjalo jednom zaista podvrgnuti znanstvenoj raščlambi i prosudbi. Ima o tome još uvijek i dokumenata i svjedoka. A ima i “pravnika”, koji su takve procese vodili.

Taj svijet morao bi to uvidjeti barem danas, kada su napokon, za svakoga tko nije slijep kraj zdravih očiju, pale na ovom prostoru i posljednje “antifašističke” maske, kad velikosrpski neofašizam Slobodana Miloševića oživljuje iz pepela velikosrpskog jugokomunizma. Nisu zaista nikakvi antifašisti oni koji ne vide, kako su donedavni nosioci velikosrpskog fašizma zamijenili partizanske kape i crvene petokrake zvijezde srpskim šajkačama i četničkim kokardama, nastavljajući svoj već spomenuti stoljetni zavjet ondje, gdje su nekada na trenutak zastali, da bi se pritajili.

I tako se “operacija Bleiburg” nastavlja i dugo iza Bleiburga. Ekstremni Srbi, piše The New Times u svibnju 1999., su naslijedivši mržnju prema drugim narodima imaju daleko korijenje. Njezino duboko korijenje je ukopano u srpsku političku kulturu. Ta mržnja je započela Prvi svjetski rat. Pojačana mržnja u novim glavama predvođena četničkim voždima trasirala je Drugi svjetski rat uništavanjem Nezavisne Države Hrvatske i planiranjem potpunog istrjebljenja hrvatskog naroda. Uspjelo im je uz pomoć hrvatskih komunista na čelu s Josipom Brozom Titom uništiti Nezavisnu Državu Hrvatsku, te izvršiti genocid nad hrvatskim narodom počevši od Bleiburga 15. svibnja 1945. I nastavljajući na Križnim putovima slijedećih godina, desetljeća - gotovo sve do osamdesetih godina. Potencirana mržnja ekstremista srpskog naroda započela je agresiju na Sloveniju, nastavila agresijom nad Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom i nad Albancima na Kosovu. Potrebno je konačno da se Srbi izliječe od nacionalističkog fantaziranja. Oni to moraju učiniti sami na sebi. To će učiniti tek kada uvide da su ih navedene fantazije odvele u veoma mračan i usamljen kut.  Ako se ovaj rat uskoro završi diplomatskim putem Srbi će se, nakon obnove svih porušenih mostova, cesta i tvornica, možda početi pitati: je li to vrijedno toga? Je li bilo vrijedno baciti našu zemlju generacijama unazad kako bi mirovne snage na Kosovu nosile plave kacige UN-a umjesto zelenih kaciga NATO-a, tko nas je doveo do toga? Srbi će se uspjeti promijeniti tek onda kad oni sami zaključe da su ih njihove nacionalističke fantazije odvele u vrlo tamni i usamljen kut. Srbima nije potreban novi čelnik nego im je potrebna nova etika koja shvaća kako se živi u (kršćanskoj) Europi 21. stoljeća. NATO može stvoriti uvjete u kojima je moguć početak takvih preinaka.

4. Poruka širokobrijeških mučenika

Najveće priznanje žrtvama Bleiburga i svim hrvatskim žrtvama koje su pale u borbi za Hrvatsku Državu, možemo i trebamo dati i sa oslobađanjem hrvatskog naroda od onih, koji su vladali Hrvatskom. Oslobodimo se ljudskih idola i skidajmo komunističke simbole s hrvatskih grobova i spomenika i na njihovo mjesto stavljajmo križ i hrvatski grb.

Čitanje imena i datuma njihova rođenja koji su pali kao žrtve širokobriješkog kraja izaziva uzbudljivu misao na najveću tragediju hrvatskog naroda u ovom kraju, kada su godine 1945. jugoslavenski komunisti okrutnopotukli nepobijeđenu hrvatsku vojsku - nakon svršena rata i nakon što je položila oružje pred zapadnim saveznicima u vjeri da će se i prema Hrvatima postupati prema ljudskim zakonima i međunarodnim ugovorima. Pao je tada cvijet hrvatske mladosti, najbolje snage hrvatskih boraca; pali su mnogi elitni intelektualci i na tisuće nevinog građanstva, žena i djece. - Začudo, ona je jezovita tragedija kroz dugi niz godina bila poznata samo rijetko preživjelim hrvatskim emigrantima iz onih kolona smrti, križnih putova i logora istrebljenja. U domovini onim starijim ostala je zauvijek zamračena, pa su mnoge od hrvatskih obitelji kroz desetljeća tragale za svojim dragima, ne napuštajući zadnju nadu. Ali, sve su nade ostale uzaludne, jer oni su okrutno potučeni, ležali po bezimenim jamama, tunelima, rudnicima, rovovima, po dnima rijeka i jezera. Za sve to glavna odgovornost pred poviješću pada na onoga koji je kroz sve vrijeme rata i poraća, navodno do 4. svibnja 1980., stajao na čelu svega, u čije se ime sve to provodilo - na Tita. Svi argumenti koji bi se mogli iznijeti protiv takve veze, samo su vanjske manifestacije i podliježu biti maksime starih latinaca: Contra factum non datur argumentum (protiv činjenica ne vrijede dokazi).

Svi mučenici širokobriješkog kraja koji su pali u Bleiburgu i na križnim putovima su velika naša žrtva i naš su zalog, podloga velikom događaju stvaranju hrvatske države. Postoji u Katoličkoj crkvi sintagma da je mučeništvo sjeme kršćana i to u našem slučaju doista jest. žrtve koje su pale doista su pale na plodno, hrvatsko tlo, u hrvatsku plodnu domoljubnu zemlju.

Stoga svaki pravi Hrvat u svakome naraštaju, ako već nije, mora sebe poimati tako kao da je on bio ondje - kod onih naraštaja, na onim mjestima, za onih događaja koji leže daleko od njega, unatrag, u povijesti...

Sjećanje skraćuje razmake.

Mi smo ili postanimo narod sjećanja, spomena i molitve. Mi smo narod riječi i nadanja. Nismo stvarali nikakva zemaljska kraljevstva, nikakve utvrde ni palače. Mi smo samo nadovezali riječ na riječ. Mi smo slagali jedan na drugi sloj ideja, podizali smo kuće sjećanja, spomen-kuće te sanjali o tornjevima čežnje - da se konačno ponovno sazda Crkva i obnovi Domovina, da se ponovno i u našem vremenu uspostavi i proširi na svu zemlju mir.

Zahvaljujući Božjoj milosti i svijesti hrvatskog naroda i rodoljuba, hrvatski holokaust nije završio kao finus Croatie - nestanak Hrvatske.

Na koncu, priznajmo da hrvatskog naroda nije nestalo čudo je Božje.

Z a k lj u č a k

Knjiga Karla Rotima Žrtvoslov Širokog Brijega u Drugom svjetskom ratu i poraću, je vrijedan prinos hrvatskoj žrtvoslovologiji. Na jednom su mjestuokupljeni brojni podatci o žrtvama širokobriješkog kraja. Tako je nastao Žrtvoslov, koji ujedno može biti i poticaj za daljnja, sustavnija istraživanja Širokobriješkog Žrtvoslova, njegova kraja i njegove povijesti.

Karlo je ponovno napisao zanimljivo djelo i vrijedan historiografski rad te tako dao značajan prinos proučavanju povijesti hrvatskog naroda na širokobriješkom području.

Ova knjiga ima ne samo aktualnu vrijednost, ona nije samo notiranje nemilih, razarajućih zbivanja i ubijanja nevinih ljudi. Baš suprotno - sadržaj Rotimove knjige ima trajno značenje. Jer ona fiksira ne samo sadašnji povijesni trenutak, nego daje elemente koji će opominjući utjecati na našu i stranu javnost - nikada se tako nešto ne ponovilo!

Objavljivanje knjiga ovog sadržaja je povijesni događaj. Čvrsto sam uvjeren da bi prijevod bar trećeg poglavlja ove knjige na neki od svjetskih jezika bitno pridonio boljem upoznavanju Širokog Brijega i Širokobriježana u svijetu. Uostalom, širokobriješki žrtvoslov je nezaobilazno štivo za svakoga koji se misli baviti poviješću širokobriješkog kraja, a posebno Žrtvoslova u Drugom svjetskom ratu, ali i prije i poslije Drugog svjetskog rata.

I na kraju, iako ova knjiga obrađuje niz manjih i na prvi pogled nevezanih pitanja, držim da predstavlja bitan doprinos poznavanju društvene povijesti Širokog Brijega. Naime, napose privlače pažnju autorova raščlamba nekih aktualnih pitanja kao npr. dugotrajne i duboke veze Širokog Brijega i drugih hrvatskih krajeva itd. Osim toga, širi krug čitatelja bit će privučen i autorovim načinom predstavljanja svojih istraživačkih rezultata, a treba spomenuti i da je tekst popraćen vrlo zanimljivim i pomno odabranim ilustrativnim materijalom.

Završit ću potvrdom citiranog mota: Možeš me ubiti, rodit će se novi i bit će sve zapisano. Evo ne smo da se rodio nego je narastao i zapisao poimenično sve pobijene iz svog kraja svome narodu na ponos. Tu je pokazao svoju solidarnost koja je čvrsta i stalna odluka da se borimo za dobro, dobro za svakog od nas, jer je svaki od nas stvarno odgovoran za sve! (Ivan Pavao II.). A na Crkvi je i dalje da tu solidarnost i nadu svim ljudima povijesti, stalno aktualizira pomirenje između neba i zemlje i između ljudi. (Gaudium et spes, br. 10, 13, 17. i posebno br. 22.).

Tihomir Marić, prof.

KNJIGA ZA SJEĆANJA I POUKU

Neumorni pisac i publicist prof. Karlo Rotim poznat je javnosti od 1966. godine, kad se na 6. kongresu takozvanog SSRNJ svojom diskusijom o “Položaju osnovnog školstva u Hercegovini” usprotivio odlijevanju hrvatskih deviza u Beograd i beogradskom porezu na hercegovački duhan.

Taj humanistički autor objavio je brojne radove svojeg stručnog i znanstvenog istraživanja u prosvjetnim glasilima i časopisima, za što je 1987. godine dobio najveće republičko prosvjetno odličje.

Njegova prva knjiga “Unaprjeđivanje odgojno-obrazovnog rada” izišla je 1990. godine.

Zatim su slijedile knjige “Široki Brijeg” 1994., “Župa Mostarski Gradac” 1995., “Obrana Herceg-Bosne 1” 1997. i “Obrana Herceg-Bosne 2” 1998. godine. U svim tim knjigama je slobodarski duh autora našao svoj izričaj. U sve četiri knjige je prikazivana borba Hrvata za slobodu svojeg ognjišta kako od barbara s istoka, tako i od okupatora sa zapada počevši od 6. stoljeća, kad su se prigodom mirne seobe naroda naši pradjedovi nastanili na naša današnja obitavališta pa sve do danas, kad nas još uvijek istočni barbari žele potisnuti prema zapadu, a zapadni “prijatelji” okupirati. Sloboda i državnost hrvatskog naroda, te najveće nacionalne vrijednosti našle su svoj puni izričaj u knjigama profesora Rotima.

I evo danas, kad nije još prošla ni godina dana od promocije knjige “Obrana Herceg-Bosne 2” i brojnih medijskih priopćenja i informiranja o znanstvenom radu ovog neumornog pisca i kroničara, pred sobom imamo već njegovu knjigu “Žrtvoslov Širokog Brijega u Drugom svjetskom ratu i poraću”. Taj žrtvoslov po autorovim riječima također nije slučajnost. I to je posljedica djelovanja barbara i okupatora na hrvatskim prostorima od naseljavanja Hrvata pa do danas.

Prof. Rotim potkrjepljuje svoj “Žrtvoslov” s dva obrazloženja: Povijesnom pripadnošću područja Široki Brijeg i događanjima u Drugom svjetskom ratu, što i čini dva dijela ove najnovije autorove knjige.

U Povijesnoj pripadnosti područja Široki Brijeg prikazana je borba hrvatskog naroda za slobodu od starog vijeka do drugog svjetskog rata. Izmijenile su se mnoge okupacijske vlasti, koje su pripremale Bleiburg hrvatskom narodu bez ikakva razloga osim želje da zagospodare hrvatskom zemljom.

Hrvatski narod se stalno odupirao okupacijskim vlastima, njegovao svoj hrvatski jezik, svoju hrvatsku kulturu, a iznad svega svoje viteštvo i stalno u sebi nosio težnju za svojom slobodom i suverenitetom.

Hrvatska država ustvari nikad i nije prestala postojati. Ona je samo bivala ili potpuno samostalna ili u sastavu nekih širih dragovoljnih ili prisilnih integracija.

Tim slijedom je u drugom svjetskom ratu Hrvatska država postojala u obliku Nezavisne Države Hrvatske, koja nije bila tvorevina pojedinca nego povijesna nužnost i izričaj hrvatske državnosti i suvereniteta u tim povijesnim okolnostima. Uzroci nastanka Nezavisne Države Hrvatske nalaze se u ropstvu Hrvata pod Mađarskom, Austrijom, Austro-Ugarskom te starom Jugoslavijom. To ropstvo je trajalo 839 godina i nastavilo se nakon drugog svjetskog rata u takozvanoj novoj Jugoslaviji.

Prof. Rotim je u svojoj knjizi opisao brojne nagomilane povijesne činjenice, koje su dovele do Bleiburga, gdje je milijun Hrvata bilo stjerano u logor, a više stotina tisuća ih je pogubljeno na najokrutniji način, o čemu čak pola stoljeća kasnije svjedoče čak i radovi na izgradnji autoceste kod Maribora i bezbrojna druga počivališta hrvatskih domoljuba, koje barbari i okupatori htjedoše istrijebiti, ali u tom zlom naumu ne uspješe.

Ova knjiga sadrži 39 svjedočenja žrtava po naseljima. U tim svjedočenjima autor je prikazao stvarne patnje, boli i nasilne smrti hrvatskih uznika na Križnom putu u četveroredu od Bleiburga do Makedonije pod zapovjedništvom srpskog zločinca Milana Baste iz Vojvodine. U knjizi su opisani najgnusniji zločini četnika, koji su ušli u sastav partizanskih postrojbi i u tim postrojbama provodili svoja genocidna zlodjela nad nevinim Hrvatima. Te zločine je prikrivala četnička politika predvođena Aleksandrom Rankovićem i nakon drugog svjetskog rata i tako nastojala iskriviti povijesne istine.

Tako su mnogi čak i dobronamjerni svjetski povjesničari bivali zavedeni propagandnim lažima velikosrpske četničke mašinerije, kojoj u svijetu zla nije bilo premca.

U ruke te zlokobne barbarske mašinerije opremljene koljačkim napravama britanske su trupe predvođene generalima te osobnim izaslanikom W. Churchilla Haroldom Macmillanom predale 800 tisuća hrvatskih civila i vojnika pričajući, kako će im oni osigurati povratak njihovim kućama, a oni su ih mučili glađu, žeđu, pješačenjima i kad ne bi više mogli ići, ubijali su ih diljem proklete paradržavne nenarodne tvorevine, ostavljajući njihove lijesove bez osobnih dokumenata po brežuljcima i dolinama, po putovima i stranputicama, po šumama i pašnjacima, gdje i danas u miru počivaju kao bezimeni grobovi, koji tu stoje kao opomena svima onima koji bi se drznuli na takve zločine u budućnosti.

Početak zle kobi Hrvatskog naroda bio je 1102. godine, kad je Hrvatska država spletom okolnosti ušla u savez s Mađarima. Posljedice tog nesmotrena saveza su za Hrvate bile pogubne. U srcu Hrvatske pod mađarskim utjecajem nastala je Bosna a zatim i Hercegovina. Mađari su stvarali Bosnu a zatim i Hercegovinu, kako bi što više oslabili jedinstvo Hrvata i kako bi Hrvate tako razjedinjene lakše držali u pokornosti, ali u tom nisu uspjeli. U Mostaru su 1912. godine ispred Teološkog fakulteta studenti na očigled žandarmerije i okupljena hrvatskog puka spalili mađarsku zastavu, što je čak i nakon osam stoljeća pokazalo, kako slobodarski duh Hrvata nije skršen i kako suverenitet Hrvata živi u hrvatskim srcima.

Dobro bi bilo da to znaju i svi oni, koji još i danas pokušavaju u Bosni i u Hercegovini stvoriti neku novu naciju i u nju utopiti Hrvate Herceg-Bosne. Oni ne znaju, koliko je tvrda vjera Hrvata i koliko su tvrde hrvatske kosti. Hrvat nikad nije priznao ničiju tuđu vlast nego svoju hrvatsku vlast. Hrvat se nikad nije pokorio ni jednoj okupaciji. Hrvati nikad nisu priznali tursku okupaciju. Sigurnoneće priznati ni paratursku.

Pod turskom okupacijom je nastavljeno razdiranje hrvatskog nacionalnog bića. Turski tirani su s tom namjerom nastojali razdijeliti okupirani dio Hrvatske države na bosansku, hercegovačku, požešku i srijemsku pokrajinu i nazvali ih na turskom “pašaluci”.

Slijedom zlokobnog saveza s Mađarskom Hrvatska je kruna 1527. godine došla u posjed Ferdinanda Habsburškog. Habsburgovcima je Hrvatska služila kao tampon-država prema neprijateljskoj Turskoj, koja je nastojala taj tampon što više suziti i približiti se Beču. Tako su turski tirani bili zauzeli kliško, čazmatsko i krčko područje.

Koliko su Hrvati patili pod turskom zločinačkom vlašću, toliko su dijelovi Hrvatske države pod vlašću Habsburgovaca bili obespravljeni. Zagorski seljak Matija Gubec diže svoje sunarodnjake na pobunu protiv okupatora, ali njegova buna biva ugušena u krvi. To međutim nije neuspjeh bune. To je samo izraz nepokornosti Hrvata bilo kojoj tiraniji. Isto to značenje ima i zavjera Zrinskog i Frankopana protiv Habsburškog okupatora. Isto to značenje ima i samoobrana generala Tihomira Blaškića.

Kao što su pogubljenja Matije Gubca 1573. i pogubljenja Petra Zrinskog i Krste Frana Frankopana 1671. godine u Bečkom Novom Mjestu urodilo samostalnom i suverenom Republikom Hrvatskom, isto tako će politikantska presuda suda u Den Haagu nad nevinim hrvatskim generalom Tihomirom Blaškićem uroditi samostalnom i suverenom Hrvatskom Republikom Herceg-Bosnom, a s kim će Herceg-Bosna živjeti u savezu, o tome na posljetku neće odlučivati ni Carlos Westendorp niti Wolfgang Petrich. O tom će odlučivati hrvatski narod Herceg-Bosne.

Herceg-Bosna je po broju stanovnika dvostruko veća od Čečenije i samo dva puta manja od Savezne Američke Države Arkanzas, te znatno veća od Crne Gore. Herceg-Bosna ima sve elemente državnosti, a svi oni koji drugačije misle, proći će, a Herceg-Bosna će ostati. U njoj će biti onako, kako bude odlučio Hrvatski narod Herceg-Bosne.

S neprijateljskom Turskom je Habsburška monarhija uvijek pravila trgovinu na račun hrvatskih zemalja. Vašvarskim mirom je Turska zadržala pod svojom okupacijom sve hrvatske krajeve, koje je zbog slabe habsburške obrane zauzela 1660. godine.

Hrvatski velikaši Petar Zrinski i Krsto Fran Frankopan su poslije toga tražili pomoć od francuskog kralja Luja 14., kako bi se oslobodili Habsburgovaca. Hrvatima se u povijesti inače često događalo, da traže pomoć od novog okupatora, kako bi se oslobodili starog. Nešto slično radi i aktualna vlast u Republici Hrvatskoj hrleći nesmotreno u zagrljaj neokolonialističkih europskih i superkolonialističkihameričkih velevlasti.

Mir u Srijemskim Karlovcima između Austrije, Venecije, Rusije i neprijateljske Turske je 1669. godine napravio granice između Hrvata u današnjoj Republici Hrvatskoj i Hrvata u umjetno stvorenoj Bosni i Hercegovini. Tu granicu Hrvati nikad nisu željeli i ta granica, ma koliko je htjeli učvrstiti današnji okupatori, koji žele podijeliti hrvatski narod, ta granica će doživjeti svoj kraj, jer Hrvati neće živjeti u umjetnim državnim tvorevinama.

Nakon Karlovačkog slijedio je Požarevački mir 1718. godine, kojim je Veneciji predano područje do Imotskog.

Na Berlinskom kongresu, kojem je predsjedao njemački željezni kancelar Otto von Bismark, 1878. godine su hrvatske zemlje Bosna i Hercegovina dane Austrougarskoj kao kompenzacija za jačanje ruskih pozicija u Bugarskoj. Srbija je od tog kongresa tražila čak da i Hercegovina i Bosna pripadnu Srbiji, ali je fra Grga Martić, franjevac iz Posušja pisao osobno Bismarku, kako ni Hercegovina ni Bosna ne mogu pripasti Srbiji, jer su to hrvatske zemlje.

Poslije je došla aneksija 1908. godine, kad je hrvatski političar Franjo Supilo tražio, da se Hercegovina i Bosna vrate u sastav Kraljevine Hrvatske, ali su se tome protivile austrougarske vlasti bojeći se jake hrvatske države. Te države se boje i današnji europski političari govoreći o tobožnjoj opasnosti od stvaranja Velike Hrvatske. Strašno velika država sa 5 milijuna stanovnika. A jedna mala Švicarska ima 7 milijuna stanovnika, pa nitko ne govori o stvaranju Velike Švicarske, dok Francuska i Njemačka imaju petnaest puta više stanovnika, pa ih nitko ne naziva velikim državama.

Opasnost od stvaranja Velike Hrvatske je samo izgovor, kako bi se lakše zagospodarilo tom malom državicom, jer ona u sebi skriva ogromna bogatstva u turizmu i jeftinoj radnoj snazi.

Od Hrvatske države nikom ne prijeti opasnost. Opasnost prijeti od nestvaranja Hrvatske države. Do te države će doći, kad protivničke okolnosti budu oslabile, jer se nastojanja Hrvata ne gase ni nakon tisuću godina. To nam pokazuje Hrvatski nacionalni program, kojeg su izrekle hrvatske majke, dok su naricale nad otvorenim grobovima svojih sinova, koji su kao hrvatski branitelji dali svoje živote u borbi za slobodu hrvatskog naroda.

Svaka od tih majki je rekla svojem poginulom sinu: “Umro si za Hrvatsku!” Ni jedna nije rekla, da je njezin sin umro za bilo koju drugu prirodnu ili umjetnu državnu tvorevinu, koje svjetski moćnici kroje, kako odgovara njihovim interesima. Ali ti moćnici zaboravljaju, kako svaka sila prolazi, a narodi ostaju. Svi će oni proći. Hrvatski narod će ostati. Hrvatski san će se ostvariti. Hrvati će imati svoju državu. Hrvati Herceg-Bosne će imati svoju državu. U toj Herceg-Bosni će vječno biti putokaz sve žrtve, koje su Hrvati dali za njezinu slobodu, a posebice one koje su pale u Bleiburgu i tijekom cijelog drugog svjetskog rata te one posljednje iz Domovinskog rata.

Preporučamo tiskanje ove knjige, jer će ona biti od trajne i neprocjenjive povijesne vrijednosti.

Što se tiče čitanja i studiranja sadržaja ove knjige, ona će biti od posebne koristi za sve obitelji, koje su imale žrtve u drugom svjetskom ratu, kao i za sve obitelji Širokog Brijega.

Ovu knjigu preporučamo đacima osnovnih i srednjih škola. Ona bi se trebala naći u svim školskim knjižnicama. Preporučamo je zatim studentima i profesorima. Oni će kao i drugi čitatelji u njoj naći istinito prikazanu žrtvu Hrvata Širokog Brijega u drugom svjetskom ratu za razliku od knjiga, u kojima su velikosrpski ideolozi pod okriljem jugoslavenstva iskrivljivali povijesne istine o Hrvatima, koje su nastojali ocrniti i prikazati u najgorem svjetlu, kao što to sad nastoje bošnjački fundamentalisti.

Početna stranica

Kazalo

Uvod

ŽRTVE DRUGOG SVJETSKOG RATA
I PORAĆA NA PODRUČJU
ŠIROKOG BRIJEGA

NARUČITE KNJIGU PREKO INTERNETA